Foto: VCG
Zašto s vremena na vrijeme američke vlasti guraju Tajvan u sukob sa Pekingom, nagovarajući i zagovarajući proglašenje nezavisnosti, jasno je svima koji su Kinu zagrebali dublje od površine. To je jedan od najstarijih načina da se proba usporiti (jer se ne može zaustaviti) kineski rast i razvoj. Pod izgovorom borbe za demokraciju, krajnja je nakana da se Peking uvuče u konflikt sa svojom kineskom sabraćom sa otoka, da se, kako se kaže kod nas, “o sebi zabavi”. Među motivima ima i starog straha od komunizma, koju SAD iracionalno trese još od makartizma 1950-tih i “lova na crvene vještice”. Taj strah je SAD uvukao u močvaru i poraz u Vijetnamu. Ima među motivima i nekih starijih stereotipa, iz vremena kada su donošeni zakoni poput onog o zabrani imigracije Kineza u SAD i dobijanja državljanstva: On je donesen u isto vrijeme, kako je to primijetio jedan američki autor, kada se dizao Kip slobode.
Europljani nemaju američke motive, ali pristaju na mit o “dobrom demokratskom Tajvanu koji hoće da se konačno otme iz kandži zlog autokratskog Pekinga”. Prvo, to što su nekoga Amerikanci podržavali tokom Drugog svjetskog rata, ne znači da su bili na pravoj strani, naprotiv. Pa, valjda antifašistička borba naroda sa jugoistoka Europe nam nudi tako bliske argumente! Drugo, još i bitnije, s obje strane Tajvanskog moreuza žive etnički Kinezi, sa isprepletenim porodičnim vezama, zajedničkom prošlošću i, zašto ne, zajedničkom budućnošću o kojoj se valjda trebaju sami Kinezi dogovoriti. Nije valjda da se, iz nekog ideološkog ili civilizacijskog razloga vanjsko uplitanje u kineske stvari smatra dozvoljenim, pa i poželjnim?
Foto: VCG
Historijski argumenti Kine su jasni. Po Deklaraciji iz Kaira iz 1943., i Potsdamskom proglasu iz 1945., Japan ima da vrati ratom i zločinima osvojene teritorije Kini, uključujući Tajvan. To što su u međuvremenu čete Kuomintanga izgubile rat od Narodne oslobodilačke armije i 1949. pobjegle na Tajvan, pa se nekom nije svidjelo što je Kina crvena, ne može retroaktivno poništiti međunarodne sporazume.
Sve države svijeta koje su zasnovale diplomatske odnose sa Kinom, njih 183 od 195, učinile su to priznavajući osnovni princip jedne Kine. Pričati o “tajvanskoj nezavisnosti” znači negirati nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Kine. Ako već oni koji se time bave nemaju znanja niti obzira prema golgoti kroz koju su Kinezi prošli – od Opijumskih ratova preko japanske agresije do antifašističke borbe, koja je završena osnivanjem NR Kine – neka barem razmišljaju pragmatično, ali i po Zlatnom pravilu etike: “Ne činite ono što ne želite da drugi čine vama”. (Faruk Borić)