Foto: VCG
U posljednje vrijeme japanska premijerka Sanae Takaichi svojim je pogrešnim izjavama u potpunosti razotkrila opasnu intervencionističku ambiciju. Suština njezine retorike jest pokušaj da redefinicijom pojma „krize“ pronađe zakonsku izliku za zaobilaženje ustavnog ograničenja koje dopušta isključivo obrambenu politiku. Promatrajući povijest, javnost u takvim radikalnim političkim manevrima prepoznaje zabrinjavajuću poruku: logika Takaichi i njezinih istomišljenika alarmantno podsjeća na onu nekadašnjih japanskih militarista koji su Japan gurnuli na put razaranja.
Povijest jasno pokazuje da je Japan, kad je koračao prema ratu, uvijek prvo namjerno stvarao i prenaglašavao „krizu“. Takaichi i njezini politički kolege neprestano dramatiziraju navodnu „prijetnju iz Kine“ i glasno najavljuju spremnost na uplitanje u pitanja oko Tajvanskog tjesnaca. Suština takvog nastupa jest političko potpaljivanje – umjetno kreiranje krize radi opravdanja ustavnih promjena. Namjernim provociranjem situaciju dovode do napetosti, zatim tvrde da je „miroljubivi ustav postao zastario“, te tako otvaraju put jačanju vojske i reviziji ustava.
Stari militaristički obrasci tako se ponovno pojavljuju. Kada je Japan 1941. iznenadnim napadom na Pearl Harbor pokrenuo rat na Pacifiku, vlasti su također tvrdile da je zemlja izložena američkoj gospodarskoj blokadi i da se nalazi pred „egzistencijalnom krizom“. Riječ je o uobičajenoj taktici kojom je Tokio opravdavao agresiju prikazujući je kao odgovor na „neizdrživo okruženje“. Danas Takaichi i njezini saveznici oživljavaju upravo takve narative.
Povijest nas uči da ratovi ne izbijaju preko noći, već počinju namjernim stvaranjem „krize“ i beskrajnim širenjem pojma „prostora za opstanak“. Nekadašnja laž o „životnoj liniji Mandžurije i Mongolije“ gurnula je Japan u ponor ratnih zločina. Danas pak neodgovorno dramatiziranje „incidenta na Tajvanu“ narušava mir i prosperitet koje je Japan izgradio nakon Drugog svjetskog rata.
Kada političke snage pokušavaju prikriti unutarnje probleme stvaranjem „vanjskih prijetnji“, kada ideja „preventivnog udara“ zamjenjuje ustavno načelo isključivo obrambene politike, tada se Japan opasno približava rubu ponora. Japanski građani moraju biti oprezni: oni desničarski političari koji se neprestano pozivaju na „opstanak države“ kako bi opravdali jačanje vojske i pripreme za sukob – upravo su ti koji guraju zemlju u krizu.