Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u svojoj božićnoj poruci, naslovljenoj „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“, posebno se osvrnuo na svakodnevicu koju zbog pandemije koronavirusa oblikuje iskustvo zatvaranja, redukcije društvenih kontakata, osobne i zajedničke ugroženosti.

Podsjeća kako je i kršćanska vjera naša svakodnevica. “I u njoj smo, premda nam može donijeti mir i utjehu, morali iskusiti momente napuštenosti, tamu noći, te šutnju kao odgovor na mnoga pitanja. Blizina srca zamijenila je susrete i izravnu blizinu s onima koji su je na području naše nadbiskupije najpotrebniji“, navodi u svojoj poruci nadbiskup Hranić, dodajući kako je u tišini izgovorena molitva često jedino svjedočanstvo nade koju molimo za sve one koji se nalaze u životnoj pogibelji. „Upravo po tim ranama naše braće i sestara čeznemo za blizinom Božjom. I vrijeme došašća, koje nas je na rođenje jedinoga Spasitelja željelo pripraviti u tišini iščekivanja, poučilo nas je da je sve što je vrijedno istinskoga života, svoju moć dobilo također u tišini strpljivoga iščekivanja. U toj tišini nadanja i čekanja postali smo svjesni svoje krhkosti te upućenosti na Onoga čiji dolazak iščekujemo.“

Nadalje nadbiskup kazuje kako se kao vjernici ne trebamo bojati priznati da smo na mjesto Božje blizine u našem životu postavili stvari za koje nam se čini da nam obećavaju više radosti i ispunjenja smisla – od osobnih traženja sreće do ispunjenja profesionalnih karijera. „Vrijeme tehnološkoga i znanstvenoga napretka čovječanstva sigurno je pridonijelo tomu da čovjek danas ljepše i bolje živi. Ipak, u ovim trenutcima pandemije i nesigurnosti uočavamo da su takva dostignuća tek otkrivanje vjerojatnoga, ali ne i izvor trajne sigurnosti čovjekova života“, navodi nadbiskup Hranić te nastavlja: „Mi iznova trebamo iskustvo velikoga Boga koji se objavljuje u malome, a ipak ostaje velikim. Trebamo iskustvo poniznosti, koja će iznova ispuniti srce Božjom blizinom. Jer nikada se čovjek ne može otuđiti toliko od Boga da u njemu još uvijek ne ostane čežnja za njim. Stoga bi se sve naše riječi, sva naša ljudska moć i sva naša snaga trebale iznova obnoviti u Bogu: u onome koji je sebe ponizio postavši čovjekom, da bi čovjek mogao u sebi baštiniti božansko.“

Nadbiskup podsjeća na aktualnu pandemiju koja nas je učinila malenima s obzirom na našu ljudsku moć i snagu, ali nam je istodobno pokazala i koliko je čovjek velik. Pritom ističe kako naša zahvala ide svima onima koji se žrtvuju, i po cijenu vlastitoga života, za spas i zdravlje svih nas. Od liječnika i medicinskih sestara, preko tehničkoga bolničkog osoblja i čistačica, sve do drugih djelatnika u društvenim područjima, bez kojih naš život ne bi bio moguć: „Svima navedenima zahvalni smo za nadu koju bude u svima nama i ne daju joj da prestane živjeti. Ta je nada moć. Ona daje smisao našoj svakodnevici. Ona oslobađa od sebičnosti straha i udobnosti – ovdje i sada. Nada je srce Božića! Svi su, dakle, borci za život, blagovjesnici božićne nade!“

OSTAVITE ODGOVOR

Molimo Vas unesite svoj komentar!
Molimo Vas unesite ovdje svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.