Treća konferencija Zajednice povratnika hrvatskog Podunavlja održana je u petak 19.5.2023. u svečanoj dvorani dvorca Eltz u Vukovaru.

Pokrovitelj je bilo Ministarstvo hrvatskih branitelja a nazočili su izaslanici premijera Plenkovića i ministra Medveda dr. Špiro Janović, te izaslanik predsjednika Sabora gordana Jandrokovića, saborski zastupnik Nikola Mažar.

Izabrana je i nova predsjednica ZPHP prof. Aleksandra Čeliković Cvidrak iz Belog Manastira a za novog člana Upravnog odbora Dražen Vinković također iz Belog Manastira.

Na trećoj konferenciji ZPHP-a bilo je govora o naknadi ratne štete – legitimnim pravima i očekivanjima hrvatskih prognanika, odnosno povratnika temeljenih na važećim Sporazumima koji imaju snagu međunarodnih ugovora. To su Sporazum o normalizaciji odnosa između Savezne republike Jugoslavije (sljednik je Republika Srbija) i Republike Hrvatske koji je potpisan i ratificiran još 1996. godine i do danas nije proveden u život, te Erdutski sporazum koji također definira pitanje naknade ratne štete. O toj temi već godinama govori i potiče jedino Zajednica povratnika a izvršne vlasti Republike Hrvatske iz nama potpuno neshvatljivih razloga šute.

Zajednica neće i ne može šutjeti u ime 210.000 bivših prognanika koji su pretrpjeli različite oblike ratne štete definirane još 1992. nakon Iračko-Kuwaitskog rata od strane kompenzacijske komisije u UN-u. U tome dokumentu definirani su i novčani iznosi za pojedini oblik ratne štete i dovoljno bi bilo samo se pozvati na taj dokument s kojim su na 2. konferenciji ZPHP 2022. godine javno bili upoznati izaslanici Premijera, predsjednika Sabora i ministra hrvatskih branitelja te ministra vanjskih i Europskih poslova, samo je potrebna politička volja da se u taj postupak krene.

O tome, kao i o procesuiranju ratnih zločinaca ovisi i vizija budućnosti u Hrvatskom Podunavlju.

Druga tema nametnuta nam je ratom u Ukrajini i brojnim izbjeglicama koji su, kao i mi 1991., napustili svoje domove i otišli u progonstvo, spašavajući svoje živote. Budući da se do danas nigdje u svijetu prognanici, odnosno izbjeglice, nisu organizirali tako kako smo se mi u Hrvatskoj tada organizirali, držimo da nema nitko mjerodavniji da prenese ssvoje iskustvo prognanicima drugih država, u konkretnom slučaju Ukraincima, od Zajednice povratnika.

I treća tema vezana je uz 25. godišnjicu završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja koju smo svečano obilježili 15. siječnja ove godine prigodnim programom, dokumentarnim filmom i izložbom fotografija. Još i danas ima dosta prijepora oko toga je li bila dobra odluka krenuti u oslobađanje tada okupiranog Hrvatskog Podunavlja mirnim putem ili bi, nakon veličanstvenih pobjeda u Bljesku i Oluji, bilo bolje da je i ovdje provedena vojna operacija „Grom“. O toj temi želimo organizirati okrugle stolove s braniteljskim udrugama i pokušati donijeti jedinstveni stav oko toga kako bi Mirna reintegracija dobila svoje pravo mjesto u hrvatskom društvu ne gurajući pod tepih činjenice koje govore da je ovo okupirano područje oslobođeno i da su se prognanici u velikom postotku vratili svojim kućama.

Izlagač  teme je Branko Pek, predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije:

Poštovani doktore Janoviću, župane, zamjeniče gradonačelnika, načelnici općina i izaslanici:

O ovoj temi govorimo intenzivno od 2008. godine i svake godine smo očekivali nekakve rezultate.

Svjedoci smo da smo još uvijek na početku. Zato ćemo i na ovoj Konferenciji samo ponoviti poznato gradivo.

Republici Hrvatskoj se u razdoblju od 1990. do 1995., te do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine dogodila agresija s ratnim razaranjima koje ostavljaju duboke tragove u svim dijelovima rada i života ljudi pogođenih ratom.

Narav agresije uvjetovala je i specifične štete, koje nisu bile tako izrazito zastupljene u drugim ratovima novijeg doba. U svojoj osnovici je etničko čišćenje nosilo temelj agresije dajući joj genocidno značenje, uz smišljeno zatiranje biti svih obilježja hrvatskog naroda (uništavanje spomeničke baštine, posebno uništavanje sakralnih spomenika i obilježja – crkve, groblja, pljačke pokretne spomeničke baštine).

Neprekidno uništavanje gradova s veće udaljenosti, često bez moguće aktivne obrane, dalo je pečat razaranjima. Ovo se odnosilo i na proizvodne objekte i postrojenja, odnosno tvrtke. Time je došlo do pomaka ratnih šteta u znatnoj mjeri s vojnog na civilno područje.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekata i to: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapelu, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 126 križeva na otvorenom.

Na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47% ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44% su bile žene. Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece.

Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnog broja poginulih civila više od 54% stradalo je u Istočnoj Slavoniji, a više od 12% na području pod upravom Ujedinjenih naroda.

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture.

U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 34 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi.

Prema novijim istraživanjima ukupna ratna šteta od 1991-2004. Iznosi oko 124 milijarde američkih dolara.

Jedno od ključnih pitanja u odnosu na ratne štete je pitanje odštete za počinjeno. Pri tome je nedvojbeno da je šteta počinjena Hrvatskoj državi i njenom narodu.

Upravo zato smo se danas okupili na  današnjoj konferenciji Zajednice povratnika Hrvatskoga Podunavlja kako bismo zajednički razmotrili to pitanje i pokušali pronaći rješenja bar za one oblike ratnih šteta koje ne zastarijevaju i koje nisu sporne a odnose se na legitimna očekivanja hrvatskih povratnika da im se nadoknadi kako materijalna tako i nematerijalna šteta. Temelj zahtjeva Zajednice povratnika je podizanje kolektivne tužbe protiv Republike Srbije za naknadu ratne štete pozivajući se na dva međunarodna sporazuma i to:

Sporazum o normalizaciji odnosa između Savezne Republike Jugoslavije (čiji je pravni sljednik Republika Srbija) i “Erdutskog sporazuma”, koji je, doduše, donesen na određeni rok trajanja od 24 mjeseca, ali, budući ga Srbi u Hrvatskoj i danas konzumiraju, naše je stajalište da se on jednako mora primjenjivati i na Hrvate.

Cilj je Zajednice doći do presude kojom će se utvrditi pravo na naknadu ratne štete a nakon toga svaki povratnik bi sam dokazivao visinu svoje štete i u sudskom postupku, pozivajući se na kolektivnu tužbu, došao do pozitivnog rješenja odnosno naknade za procijenjeni iznos svoje ratne odštete.

Ono što bi trebalo biti najmanje sporno je šteta koja se odnosi na ljudske gubitke i stradanja, šteta za poginule i nestale osobe i šteta za invalidne osobe.

Ukupna ratna šteta ovog oblika štete, prema procjeni Državne komisije za popis procjenu ratne štete iz 1999. godine primijenjena na  50.600 osoba x 300.000 DEM što iznosi…………………………………………………………………………………………….15.180.000.000 DEM

ili…………………………………………………………………………………………………. 7.291.315.946,64 €

Nematerijalna šteta prouzročena duševnim patnjama i bolima zbog izbjeglištva, prognaništva ili skrivanja, temelji se na Odluci Upravnog vijeća Kompenzacijske komisije OUN od 24.1.1992. (dokument pod oznakom S-AC.26. 1998/9) koji se odnosi na istovrsnu štetu procijenjenu u iračko-kuvajtskom ratu. Za svaku osobu koja je izbjegla iz vlastitoga doma zbog ratne opasnosti, ili je bila nasilno prognana, ili se radi granatiranja njenoga prebivališta morala skrivati po podrumima i skloništima u trajanju dužem od 78 dana – utvrđuje se nematerijalna ratna šteta radi pretrpljenih duševnih patnji i bolova u iznosu od 7.624,86 DEM. Ovaj se iznos primjenjuje na procijenjeni broj od 890.000 osoba pa ukupna šteta iznosi…………………………………………………………………………………………… 3.267.232.652,46 €

                                                                    Što je UKUPNO: ………………..     12.573.280.830,84 €

Dakle, to bi bio odštetni zahtjev, koji gotovo da i nije sporan. S materijalnim štetama prognanika taj bi se iznos popeo na preko 16.723.073.860,24 €

Za zastupanje Zajednice pred sudom angažiran je odvjetnički tim Željka Olujića iz Zagreba, no u dosadašnjim kontaktima predstavnika Zajednice u Ministarstvu hrvatskih branitelja te u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu pravosuđa nismo došli do jedinstvenog stava koji je sud nadležan za ovakav postupak. Kako rat nije bio u Srbiji pa i šteta nije nastala tamo, po nama bi tužbu trebalo podnijeti u Republici Hrvatskoj.

Zbog toga smo prije dvije godine zatražili i dobili potporu ministarstva pravosuđa i uprave, ministarstva vanjskih i europskih poslova pa i ministarstva hrvatskih branitelja da se osnuje ekspertna skupina pravnih stručnjaka iz navedenih ministarstava i Državnog odvjetništva te pravnih struknjaka iz Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske Zajednice povratnika. Taj je ekspertni tim trebao zajedno s odvjetnikom Željkom Olujićem, razmotriti sve aspekte pro i contra i tada bi seznalo koji je pravi put za ostvarenje legitimnih očekivanja hrvatskih povratnika za naknadom ratne štete.

No, na žalost, nismo daleko odmakli o čemu će nam državni tajnik Janović možda znati nešto konkretnije reći. Poznato nam je da postoji pri Vladi radno tijelo koje pokušava riješiti problem logoraša, no držimo da su i njihovi zahtjevi dio ove iste priče i da bismo možda to mogli objediniti na drugačiji način jer niti po pitanju logoraša nije se daleko odmaklo. Svjesni smo i činjenice da druga strana opstruira pregovore na tu temu ali ih treba pritisnuti temeljem potpisanih Sporazuma koji nesumnjivo imaju snagu međunarodnih ugovora, a međunarodne ugovore niti jedna zemlja ne može ignorirati.

Treba i danas napomenuti da Njemačka još uvijek isplaćuje ratne reparacije iz II. svjetskog rata pa neka nam to bude poticaj da naša Vlada iskoristi sve alate koji joj stoje na raspolaganju da se proces naplate ratne štete od Srbije pokrene, pa neka naša djeca konzumiraju to pravo jer je malo vjerojatno da ćemo mi to doživjeti, budući da, kao što je gospodin Mihajlović u uvodu rekao, biološki sat kuca svakome od nas samo je pitanje vremena kada će prestati kucati.

Hvala na pozornosti.