Odgovor na ovo vječno pitanje daje stalna kolumna prehrambenog tehnologa školovanoga na pravom studiju prehrambene tehnologije, ne na internetu.
Superhrana, supermarket i superljudi
Prije dvije godine predsjednik jedne važne europske države došao je u Zagreb. Da proslavi nešto.
Tamo negdje parkirali su pred njega Rimčev električni automobil. Koji se zove Nevera. Što na španjolskom jeziku znači frižider.
Pred čudom tehnologije i vrhunaravnim proizvodom hrvatske mladosti, taj je veliki predsjednik samo ponavljao: „Super. Super.“
A kad već spominjemo Neveru, bi li pao isti komentar da je otvorio neki tipični hrvatski frižider?
U kojem ipak nije sve super. Ako nema superhrane.
A što je uopće ta superhrana?
To je hrana koja će nas – koji očito nismo super – pretvoriti u super ljude?
Pa ćemo si međusobno govoriti da smo si super. Umjesto dobar dan ili laku noć.
Supika, superiška, kako bi rekli kod nas u Osijeku.
A pogledajmo koliko bi bili jedinstveno i pravedno društvo:
Svi bi uzgajali super hranu.
Svi bi jeli super hranu.
Svi bi štovali Super(markete).
Marketing koji nam govori kako je neka hrana super, a druga nije – bio bi suvišan.
Samim time, nestalo bi trikova, laži, prevara i nepravdi u super društvu.
A predsjednici drugih država dolazili bi k nama, otvarali nam frižidere i zadovoljno govorili: „Super. Super.“
Kako superhrana utječe na naše zdravlje?
Pa, isto kao i ona hrana koja navodno više nije super.
Pojedemo, probavni sustav preradi, uzme sebi koliko mu treba, a ostalo završi u Dravi.
Eh, neš’ ti probavni sustav zeznuti. Nije on od jučer.
A mi izgleda silno želimo da i on bude super.
To jest, da i on bude podložan našoj volji.
Valjda mi znamo bolje od sustava usavršavanog milijunima (evolucijskih) godina.
Još malo pa ćemo i disanje htjeti podložiti svojim prohtjevima. E, to bi bilo baš super.
Koliko nas košta superhrana?
Naravno, cijene su nešto više, ali na to se nitko više ne osvrće.
Prihvatili smo činjenicu, da ako želimo biti super, moramo i platiti super cijene.
Navodno, uštedjet ćemo vrijeme za pripremu obroka. A višak vremena koristiti za druge super stvari.
A evo, neki moji poznanici ipak izgube mnogo vremena.
Pojedu jedan super obrok, drugi super obrok da bi konačno došli do omiljenog čokoladnog kolača.
I od svega obećanoga, imali samo supergrižnju.
Učio sam i o jednom filozofu koji je naučavao o superljudima.
O ljudima koji nadilaze svoje granice i postaju bolja inačica. Postaju super.
Mršaviji, koncentriraniji, budniji, izdržljiviji, inteligentniji.
Mogao je jednostavno napisati: „Super. Super.“
Autor kolumne je Goran Vranješ, diplomirani inženjer prehrambene tehnologije i nutricionist. Studij prehrambene tehnologije završio je na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku. Odmah po svršetku studija odslužio je vojni rok i pronašao prvi posao kao tehnolog u slastičarskoj proizvodnji. Slijedom godina rada u prehrambenoj i drugim industrijama 2020. otvorio je Go Go Granolu, obrt za proizvodnju žitarica za doručak. Njegov životopis otkriva strast prema usavršavanju i dodatnom stručnom obrazovanju iz područja povezanih s prehrambenom tehnologijom: marketingom, poduzetništvom i ekološkom poljoprivredom. Povremeno sudjeluje u projektima osječkog Ekonomskog fakulteta. Dobrovoljni je vatrogasac s činom vatrogasnoga časnika.
