Prije nekoliko dana je 59-godišnji muškarac porijeklom iz Azije na Upper east sideu Manhattana u New Yorku doživio vrijeđanje i napad mladića. Mladić je ga nazvao “novim koronavirusom”, vičući Azijcu da se vrati kući. Ranije je također 44-godišnju Amerikanku porijeklom iz Tajlanda u metrou Los Anglesa vrijeđao drugi putnik, također zbog novog koronavirusa.

Zli duh rasizma već je dugoročno prisutan u društvu SAD-a. Izbijanje epidemije upale pluća uzrokovane novim koronavirusom je postalo opravdanje nekim ljudima za ponavljanje rasističkog ponašanja. Na primjer, The Wall Street Journal je nedavno objavio komentar pod naslovom “Kina je pravi bolesnik Azije” javno potičući rasnu diskriminaciju, u suprotnosti s objektivnim činjenicama, kao i profesionalnim moralom. Komentar je poniženje i kleveta ogromne žrtve kineskog naroda u prevenciji i kontroli epidemije, kao i bezobzirno privlačenje javne pozornosti bolnim iskustvom drugog naroda, čime je taj medij prekršio krajnju liniju ljudskog morala i izazvao osude međunarodne zajednice.

Međutim, unatoč višestrukih ozbiljnih pregovora iz Kine i osudi međunarodne zajednice je The Wall Street Journal ostao ravnodušan i odbio ispraviti greške, s opravdanjem razlike novinskih izvještaja od komentara i nezavisnosti uredništva. Bard College, kojem pripada Walter Russell Mead, autor spomenutog članka, je također reagirao opravdanjem “poštovanja koledža prema slobodi govora medija”. Nakon što je Kina prema zakonu i propisima opozvala novinarske akreditacije 3 novinara The Wall Street Journala u Kini je Mike Pompeo, državni tajnik SAD-a s opravdanjem “slobode govora” oslobodio taj medij odgovornosti.

Više znakova dokazuje kako jedan dio američkog društva ne želi ili nema hrabrosti priznati dugotrajno postojanje rasizma u toj zemlji, što se protivi povijesnom trendu u svijetu. Tako nije teško ni razumjeti zašto se tijekom epidemije na teritoriju SAD-a često događaju napadi na osobe porijeklom iz Azije. Pod usmjerenom kontrolom je tzv. “sloboda govora” već postala šminka rasizma.

Postoji bezbrojni takvi primjeri. U ovom siječnju je tijakom intervjua s Mary Louise Kelly, novinarkom National Public Radija (NPR-a), Pompeo izrazio duboko nezadovoljstvo pitanjem o Ukrajini. Prema portalu NPR-a je “nakon prekida intervjua Kelly bila pozvana u Pompeovu privatnu sobu za prijem i dobila ukor domaćina”. Nekoliko dana kasnije je Pompeo izbrisao jednog novinara NPR-a s popisa novinara koji će pratiti njegov posjet inozemstvu. NPR i Novinarski savez Državnog tajništva SAD-a su zajedno osudili takvo ponašanje, smatrajući da se Pompeo zapravo osvećuje NPR-u. Gdje je sad “sloboda govora” koju gospodin Pompeo stalno zagovara?

Očito je da uopće ne postoji “sloboda govora” ili mogućnost “govoriti tko što hoće” koju zagovaraju američki političari. “Slobodu govora” zapravo definiraju po svojoj volji i ono što je u skladu s njihovim željama i interesima, je “sloboda govora”, a sve suprotno će doživjeti udarac.

No, u bilo kojem društvu je rasna diskriminacija “otrov”. Bilo koji medij koji posluje kršeći moral opravdanjem “slobode govora” će jedino uništiti svoju perspektivu. Do 15. ožujka na portalu The Wall Street Journala još uvijek stoji taj članak pun rasne diskriminacije, bez ikakve ispravke, što je neizbrisiva moralna mrlja i povijesna sramota ovog stogodišnjeg medija.

OSTAVITE ODGOVOR

Molimo Vas unesite svoj komentar!
Molimo Vas unesite ovdje svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.